Gospodarska škola Čakovec

Mađarski roman o ratu u Hrvatskoj (Ivo Škrabalo) 

Hrvatska čitateljska javnost ima premalo mogućnosti za upoznavanje sa suvremenom mađarskom literaturom. Doduše, ove i prethodne godine dobili smo ponešto prije­voda međunarodno proslavljenog Pétera Esterházyja, a zah­valjujući činjenici da je Nobelovu nagradu prvi put dobio jedan mađarski pisac, ubrzano se u nas pojavilo nekoliko ranijih djela Imre Kertésza, pa čak, jedva nekoliko mjeseci nakon Budimpešte, i njegov najnoviji »postnobelovski« ro­man. Ali kako naši susjedi ne dobivaju baš svake godine ovu najugledniju svjetsku nagradu za literaturu (iako su ih u dru­gim područjima više puta primali), to doista ne može biti dovoljno!

 Valja se suočiti sa žalosnom činjenicom da naše mnogostoljetno državno zajedništvo i sadašnje izvrsne među­državne odnose prati pregolemo međusobno nepoznavanje, posebno što se tiče kulture. Osim osebujnih proza »ukleto­ga« Béle Hamvasa i nedavno objavljenog putopisa po Hr­vatskoj Ferenca Fejtöa (napisanog prije sedam desetljeća!) teško je dozvati u sjećanje hrvatske prijevode s mađarskog u posljednjih desetak godina. Umjesto nastojanja da sustav­nim prevođenjem pratimo djela barem najrelevantnijih su­vremenih mađarskih pisaca, čini se da ovisimo o nekom posebnom povodu ili razlogu da se neki naš nakladnik odluči za novosti iz književnosti naših susjeda.

Rat u Hrvatskoj viđen mađarskim očima - posve je do­bar razlog da se upoznamo s djelom takva sadržaja. To se već dogodilo s vrlo dobrim filmom Chico (2002.) mađarske re­dateljice Ibolye Fekete, a u toj mješavini fikcije i stvarnih događaja samoga je sebe igrao glavni junak, južnoamerički revolucionar mađarskog podrijetla Eduardo Rózsa Flores. On se, naime, zatekne kao dopisnik u Slavoniji 1991. i prepoznavši pravičnost borbe na hrvatskoj strani zamijeni fo­toaparat puškom te osnuje Prvi internacionalni vod i pri­druži se braniteljima Laslova, sela nastanjenog Mađarima već tisuću godina ...

Roman Umrijeti kod Vukovara u vrsnom prijevodu Xéni­je Detoni (koja razvija sve intenzivniju prevoditeljsku dje­latnost s mađarskog, tako potrebnu i korisnu da bismo ba­rem donekle premostili ponore međusobnog nepoznavanja) već svojom prvom rečenicom naviješta ozbiljnu i zahtjevnu intelektualnu pustolovinu za čitatelja. Prošao sam trideset i pe­tu, a još nisam ubio čovjeka. Zar ta tako jednostavna složena rečenica ne zazvuči upravo sudbinski, gotovo kao prvi akor­di Pete simfonije? Ona svakako svjedoči da smo u dodiru s dobrom literaturom, koja se prepoznaje, među ostalim, i po začudnosti i intrigantnosti prve rečenice (sjetimo se, reci­mo, početka Camusova Stranca).

U ovoj se knjizi susrećemo s proznim djelom o ratu u Hrvatskoj, u kojemu opsada Vukovara, iako nije neposred­no poprište zbivanja i nije posebno opisana, igra najvažniju ulogu u sudbini glavnoga lika. No, za razliku od filma i nje­govog junaka (koji je u zbilji ušao u legendu), u romanu Sándora Majorosa pogled na naš rat za neovisnost dolazi s druge strane, iz redova agresorske vojske u koju je prisilno mobiliziran glavni junak, pripadnik mađarske manjine u Bačkoj (Vojvodini). Ta vizura daje posebno osvjetljenje cijelom romanu, posebno zato što ga glavni junak András Mohácsi - alter ego pisca - priča u prvom licu, ali u dvije moguće ver­zije. Naime, taj mladi novinar i pisac (objavio je nekoliko novela u mađarskim manjinskim listovima i časopisima u Vojvodini i sanja o tomu da ga kao pisca prepoznaju i u Ma­đarskoj) nikako ne želi sudjelovati u ratu, pa to nastoji izbje­ći bijegom u Budimpeštu, ali usporedo priča i alternativnu verziju u kojoj su ga uspjeli uhvatiti i zajedno s drugim su­narodnjacima poslati na bojišnicu kod Vukovara.

Takva specifična dvostruka priča oblik je piščeve apokrif­ne autobiografije u koju je ugrađen enigmatski element, s ob­zirom da autor u zbilji nije dospio do Vukovara, nego je doista uspio stići u Budimpeštu, ali ni tamo nije nailazio na ona­kve poteškoće prilagođavanja i prihvata kakve je dramatično opisivao u romanu. Njegov dolazak u Budimpeštu, popraćen gotovo paranoičnim strahom da ga prate i nastoje uhvatiti, on sam doživljava kao svojevrsni povratak u majku domovi­nu, ali istodobno trpi od tegoba prilagodbe i nastojanja da bude prihvaćen. No, iz svega što o glavnom liku/piscu sa­znajemo osjeća se njegova čvrsta vezanost za zavičaj između Dunava i Tise. S druge strane, u paralelnoj verziji koja ga vodi do umiranja kod Vukovara, njegovo pripovijedanje o skupini mladih mađarskih seljaka iz Bačke, koje su potrpali u kamion i preko Baranje odvezli u Slavoniju, odiše vjerodostojnošću doživljaja s »periferije rata« koja je za prisilno mobilizirane pogibeljna i koju autor opisuje baš kao i da se doista našao u žarištu ovoga gadnog ratovanja.

Središnja poveznica obiju verzija halucinantna je vizija glavnoga lika koja se ponavlja, jer ga prati i u Budimpešti i u Slavoniji: više puta sanja da kao vojnik s poluautomatskom puškom naiđe na situaciju kako ispod TAM-ova kamiona poderane cerade neki vojnik u crnoj uniformi siluje nepo­mično tijelo obezglavljene žene, a druga dvojica čekaju na red... Ovaj se gotovo boschovski prizor višekratno vraća u san i svijest glavnoga lika te kao lajtmotiv jezovito simboli­zira okrutnost i grozotu rata u kojemu on i protiv svoje volje sudjeluje, barem na razini psihološkoga opterećenja, iako, eto, do svoje trideset i pete godine još nije ubio čovjeka i to nikako ni ne želi.

Nimalo nije slučajno da je ovakav roman o ratu u Hr­vatskoj napisao mađarski pisac rođen i formiran u Vojvodi­ni, toj višenacionalnoj i multikulturalnoj sredini u kojoj u svijesti autohtonih žitelja svih narodnosti i danas u nekoj mjeri živi mitteleuropski duh snošljivosti i suživota uz pošti­vanje različitosti. Takvom duhovnom iskustvu mora biti pot­puno strano i neprihvatljivo sudjelovati u bezobzirnom nasrtanju na neposredne susjede sličnoga svjetonazora s onu stranu Dunava uz razaranje, pljačku i ubijanje kao izvor bo­gaćenja i morbidnog uživanja u zločinu. Otud ovo djelo ni­je samo literarno svjedočanstvo o neljudskom ponašanju su­dionika u agresiji nadahnutom slijepom mržnjom, za koju autohtoni ravničari ne nalaze nikakvog objašnjenja ili oprav­danja. Ovaj je roman ujedno i intimni iskaz tragične sudbi­ne onih koji su bili natjerani sudjelovati u zlu toliko suprot­nom svim tradicionalnim iskustvima i moralnim vrijednos­tima iz njihova zavičaja.

Ova osebujna isprepletenost unutarnjeg doživljavanja vlastite sudbine u dvije moguće verzije razvoja zbivanja in­trigira čitatelja, ne samo da bi odgonetavao koja je od dviju ponuđenih verzija istinita, nego i stoga što ga piščev način pripovijedanja tjera da se probija kroz gusto tkanje junakovih uspomena, razmišljanja i asocijacija, a to se može objasni­ti i činjenicom da je njegova (a po svoj prilici i piščeva!) naj­draža lektira ona jedina knjiga koju je ponio sa sobom i u Ma­đarsku i na bojišnicu - hrvatski prijevod Joyceova Uliksa. Za­nimljivo je da mađarski izvornik romana završava jednim Joyceovim citatom na hrvatskom jeziku u vrsnom Tabakovu prijevodu, dok se u fusnoti daje tekst iz mađarskoga pri­jevoda!

Prepuštanje slobodnom tijeku asocijacija u ovom uzbud­ljivom romanu svakako iziskuje stanovit intelektualni napor od čitatelja. Valja ga stoga upozoriti da će nakon zaklopljene zadnje stranice ove višeslojne, guste, napete, energične i po­vremeno duhovite introspekcije vjerojatno osjetiti da je po­malo ošamućen, ali istodobno intelektualno, emocionalno i estetskim doživljajem znatno obogaćen.

Šándor Majoros o sebi

Rodio sam se u vojvođanskom mađarskom selu Staroj Moravici godine 1956. Djetinjstvo sam proveo u rodnome selu, gdje sam pohađao osnovnu školu, a otuda sam poslije dospio u subotički Strojarsko-elektrotehnički školski centar i tamo godine 1975. stekao zvanje tehničara. Prvi su mi literarni pokušaji također vezani uz taj prekrasan gradić, no ti tekstovi nisu dosegnuli razinu dostojnu objavljivanja.
Nakon završetka srednje škole vratio sam se u Moravicu, gdje sam se u mjesnome poljoprivredno-industrijskom kombinatu zaposlio kao električar-serviser. Pripravnički staž mi još nije ni istekao, a već su me unovačili i odveli na odsluženje vojnoga roka. Proveo sam petnaest mjeseci u srednjobosanskome Travniku, a da nisam ni slutio da sam sudionikom veličanstvenoga mađioničarskog prikazanja. Sve je bilo lijepo i dobro, gotovo isto kao u doba Franje Josipa nepuno pred raspad Austro-Ugarske Monarhije.
Nakon vojske sam nastavio tamo gdje sam stao. Nastojao sam postati dobar električar, što mi je teško padalo, jer se grozim visine. Iduće sam se godine oženio, a godinu nakon toga, 1979., rodila mi se kći Andrea. Supruga mi je bila bolničarka, stanovali smo u njoj dodijeljenom stanu, tako da me nisu morile brige oko gradnje kuće ili stjecanja krova nad glavom. Valjda se zato i moglo dogoditi da sam počeo provoditi više vremena za pisaćim strojem. Isprva samo vikendima, a kasnije već gotovo svake večeri, katkada do iza ponoći, pisao sam neku vrstu svojih pripovjedačkih začetaka. A kako sam morao ujutro do šest stići na posao, uvijek sam bio nenaspavan.
Svoje sam se uratke usudio pokazati samo najprisnijemu krugu prijatelja, jer premda su bili šaljivi, ti tekstovi ni o čemu nisu pripovijedali i nikome se nisu obraćali. Vjerojatno bih do kraja života ostao na toj fušerskoj ravni da početkom osamdesetih nisam u jednoj od naših seoskih birtija sreo mladića mojih godina, Szilvesztera Vargu, kojega sam poznavao samo iz viđenja. Tada se za stolom prekrivenim stolnjakom na kockice ispostavilo da i on piše kao što pišem i ja. Uz to što sam stekao duhovnoga suputnika, od prijateljstva sa Szilveszterom imao sam i druge koristi.
On je bio manje sramežljiv nego ja i sa svojim je radovima hrabro kucao na vrata redakcija vojvođanskih mađarskih tjednika i mjesečnika. Meni se tada činio kao netko koji sve zna o književnim strukturama, što se svakako isplati znati. Premda smo obojica bili početnici, za mene su njegova samopouzdanost i organizatorske sposobnosti bile neizmjerno blago. Otkrio je da u Bačkoj Topoli postoji nekakav literarni listić koji kao da je izmišljen upravo za nas. Vodio me je na sastanke, pa je uskoro i moj prvijenac u tiskanome obliku ugledao svjetlo dana. Koliko se sjećam, već sam i tada nastojao ispričati priču, što je bilo oštrom oprekom onodobnim tendencijama tekstualnih konstrukcija i pomodnih književnih smjerova. Uskoro smo uspjeli ući i u nedjeljni književni prilog novosadskoga Magyar Szó-a; no činilo nam se da nas ne shvaćaju dovoljno ozbiljno, pa smo u međuvremenu s našim vršnjacima s kojima smo dijelili istu sudbinu, utemeljili skupinu HB, što je kratica za dvije mađarske riječi Havonkénti i Barátok, odnosno, »mjesečni« i »prijatelji«.
Sastajali bismo se jedanput mjesečno u stanu nekoga od nas i čitali svoje radove, a potom bismo se žestoko isposvađali. Javljala se čudna okolnost da smo točno znali što nije dobar tekst, no ipak nismo bili sposobni proizvesti dobar. Skupini su pripadala i brojna imena koja su se kasnije, nakon izbijanja rata, zauvijek udaljila. Međutim, do tih smo događanja ipak imali nekoliko dobrih godina, a meni je sve teže uspijevalo održavati shizofreno stanje koje se propinjalo između električarskoga zanimanja i književne proizvodnje.
Polako nam je i kuća postajala pretijesnom, jer mi se godine 1984. rodila i kći Heléna pa se tada u meni učvrstio stav da taj dobiveni, službeni stan može biti samo privremeni dom. Međutim, sitni su me literarni uspjesi gotovo nezaustavljivo gonili prema pisanju. U drugoj polovici osamdesetih, više instinktivno a manje svjesno, uspio sam napisati čak i neke prave priče. Tada sam se već ipak više bavio bogatstvom izražajnih oblika, a manje onim što ću time reći.
Nakon duge muke, godine 1989. mi je napokon osvanula i prva zbirka priča. Objavio ju je novosadski Forum pod naslovom Visszhangkísérlet (Odjek u pokušaju). Bila je to tipična prva knjiga, ugurao sam u nju sve što mi je do tada bilo objavljeno, no u njoj su mi se zalomile i dvije zaista dobre priče. Za nju sam primio Nagradu Sinkó za najbolju prvu knjigu, a potom i Nagradu Szirmai za najbolju knjigu priča. Postao sam prava zvijezda, a Jugoslavija je u međuvremenu pucala po svim šavovima.
Godine 1990. pozvali su me, kao što i dolikuje pravome piscu, na natječaj za roman nakladničke kuće Forum, no unatoč potpisanome ugovoru, rad nikada nisam isporučio. Tada se odvijala i moja rastava braka, a povrh svega je tvrtka u kojoj sam radio, uslijed nesnosnih gospodarskih prilika, postala nelikvidnom. Što me je bolno pogodilo i zbog toga jer sam, premda već slavljen književnik, kruh ipak zarađivao s probirštiftom. Vjerojatno bi sve i ostalo na toj prvoj knjizi da nije izbio rat.
U Mađarsku sam pobjegao još prije poziva i javio se u Savez mađarskih književnika sa sjedištem u Budimpešti. Na moje golemo iznenađenje tamo su već znali za mene i odmah su za moje potrebe iznajmili stan. Potražio sam i bračni par književnika s kojima sam se dopisivao još u doba skupine HB, pa su mi oni pomogli naći posao. Može se reći da sam se od toga trenutka bavio samo pisanjem ili djelatnostima oko književnosti.
Isprva sam radio u nekom domu kulture, potom sam postao urednikom kod nakladnika Kortárs, a nakon toga voditeljem prozne rubrike književnoga lista Magyar Napló. U međuvremenu je godine 1994. izašla i moja druga knjiga, zbirka priča Távolodás Bácskától (Udaljavanje od Bačke), s pričama za koje sam građu ponio još iz domovine. Postigla je toliki uspjeh da sam za nju uz vrlo značajnu Nagradu Déry primio i priznanje za kvalitetu IRAT. Nakon toga je uslijedila stanka od pet godina, vrijeme koje sam posvetio stjecanju krova nad glavom i učvršćenju egzistencije. No istodobno sam ipak ustrajno bio prisutan u ponajboljim mađarskim književnim listovima i antologijama.
Godine 1999. izašla je i moja treća knjiga Kirándulás a Zöld-szigetre (Izlet na Zeleni otok), koja slijedom nakladnikove čudne distribucijske politike nije dospjela ni u jednu knjižaru pa je stoga ostala gotovo bez ikakva odjeka. Proteklo je još pet godina do nagrade publike na prvome mađarskom internet-natječaju za kratki roman Meghalni Vukovárnál (Umrijeti kod Vukovara). U tiskanom je obliku objavljena prerađena verzija tekstova koji su na internetu izlazili u tjednim nastavcima.
Sada mi je u tisku peta zbirka priča, naslov joj je Az akácfák sokáig elnek (Bagremi dugo žive), a pred završetkom je i moj drugi roman Márványföld (Mramorna zemlja), koji pripovijeda o mojemu rodnom selu od 1945. do raspada Jugoslavije.

Sándor Majoros: Umrijeti kod Vukovara

Jedan od leit-motivaovog rоmаnа је Joyceov Uliks kojeg junak nosi sa sobom kako u naprtnjači koja је u ratu tako i u vreći izbjeglice u Budimpešti. Uliks se pojavljuje u nekim ključnim trenucima da mu nеšto роruči, da nаm nеšto роruči, ili pak da bude simbolom situacije, а naposljetku је i velikim dijelom nа neki nаčin sadržan u samome tkivu teksta u smislu odavanja роčasti formi i motivima. Јоусе је sedam godina radio nа tom djelu јеr ga је htio učiniti nekom vrstom enciklopedije, kao što uostalom i Homerova Odiseja sabire znanja i mitove svoga doba. Ne znam koliko је Sándoru Majorosu trebalo za „umiranje kod Vukovara”, ali uspio је sažeti vrijeme i prostor.

I premda Umrijeti kod Vukovara nе slijedi shemu osamnaest poglavlja Uliksa i njegovih osamnaest sati, niti sve njegove simbolične postaje i pustolovine, ipak је moguće povući mnoge paralele. Polazište је glavni junak, András Mohácsi koji је poput Joycevog Leopolda Blooma tuđinac u svome kraju i kojem slijedi izbjegličko lutanje u bijegu od rata. Njegov Dublin је Budimpešta sa svojim mostovima i planom grada u kojem је moguće snaći se, ali ovom Odiseju ipak postavlja prepreke, odvodi ga krivim putovima, dovodi ga u nezgodne situacije. Stephen Dedalus, izvorni Telemah, jest оnај usporedni pripovjedač, sudionik rata i svjedok stradanja i zločina, u čijem је ratnom putu sadržana tragedija i apsurd vremena i prostora, ali isto tako događanja iz njegova života grade strukturnu shemu cjeline. Andráseva sudbonosna Vina sličnija је Joyceovoj Molly nego Penelopi: barem ро svojoj neuhvatljivosti, sumnji u vjernost, prevrtljivosti, migoljenju. Usto, budući da је središnji ženski lik, sabire u sebi u određenim trenucima elemente drugih žena koje su iz priče odsutne: primjerice, u роčetku navodi nа zavodljiv рој sirene da bi potom pružila utočište poput Nausikaje. Molly ćе prevariti Leopolda, ali nа kraju ostaviti ljubavnika, dok ćе se tajnovita Vina potkraj „vukovarske” priče pretvoriti u Weenu i biti oličenjem strpljivosti. Јоусе је Kiklopovu spilju smjestio u krčmu kojom se širi strašna ksenofobija i u ljudima se budi ljudožderska žeđ. А Sándor је niz ratnih prizora opisao upravo kao ksenofobne situacije u kojima se ljudi pretvaraju u kiklopovske spodobe. Ima tu jedna zanimljiva i izravna paralela: zbog otkrivanja svoga identiteta Bloom је (kao i Odisej) zamalo dobio kamenom u glavu, dok је naš junak otkrivanjem identiteta („Мi smo Mađari!”) pred streljačkim vodom, spasio glavu.
Međutim, Sándor Majoros se u svojoj рriči odmiče od predloška i stvara vlastiti svijet napučen događajima iz djetinjstva, starim prijateljima, zaboravljenim znancima, obiteljskoj kronici u crticama i cijelom skalom emocija koje nastoji što preciznije „uhvatiti”. U tom udaljavanju propitkuje granice između sna, jave i budnoga sanjarenja, ali bez mitske simbolike. Istodobno, poput Јоусеа muči ga činjenica što mislimo brže, nego što govorimo ра riječi tek u fragmentima mogu uhvatiti struju svijesti, dok im sve nijanse osjećaja uvelike izmiču. U tom smislu fascinantne su tri stranice (64, 65, 66) opisa jedne jedine sekunde u kojoj se junak sagnuo da podigne kovanicu s tla, sekunde u kojoj је sadržana sva tuga i rasap njegova života. Navodno, čovjek brzo može govoriti pet riječi u sekundi ili 300 riječi u minuti - ali је zagonetno koliko mnogo riječi može misliti u sekundi i kamo ga sve slike uma mogu odvesti. Stoga nikad ne možemo obuhvatiti cijelu stvarnost (naše svijesti), nego samo malene djeliće: а to su za Sándora one slike sjećanja koje su postale gradivnom tvari ličnosti, bez obzira da li je riječ о djetinjstvu ili snu koji se zbog svoje snage prenosi u zbilju (zaklana kokoš koja otrči – obezglavljena žena koju siluju). U Uliksu Bloom mota i namotava oko prsta gumicu koja је simbol ostajanja u zdravorazumskoj zbilji, borba odolijevanju sirenskom zovu, dok András ima upravo tu kovanicu, podignutu s tla, koju mota ро džepu i koja ga vraća u realnost kad zabludi u snohvatice. U Budimpešti koja је njegov Dublin. Kako napreduje s čitanjem Uliksa, nа svim tim mjestima: u „dvije” Budimpešte i u ratnim lutanjima, tako osvještava i usput dograđuje vlastiti identitet: nacionalni, umjetnički, spisateljski, ljudski. U konačnici, kao što је Јоусе mislio, ipak: život ороnašа umjetnost. I nema apsolutnog raspleta. San i java se stapaju u novu realnost i samo „talir” u džepu svjedoči о preobrazbama koje smo morali proći da bismo se riješili jedne noćne more i stekli novu.
Jadranka Pintarić